Autor: Ivan Vitez (Page 4 of 4)

Počinju prijave za ljetnu alpinističku školu…

Za vikend 07./08.03. se varaždinska ekipa “z Slobode” uputila na Vršič, s ciljem plezanja u grapama Male Mojstrovke. U ekipi su bili Marko Sajko, Matija Šantek i Petar Babić, a u autu nas je pratilo i izaslanstvo Hrvatske lednopenjačke repke u liku Maria Musulina, koji se uputio na slapove Prisojnika. Subotu smo zapoceli oko 6, krenuvši za zagrijavanje u Pripravnišku grapu. Pripravniška je bila pravi autoput već u ranim jutarnjim satima, pa smo nakon par desetaka “Živ’jo!” i mi došli na red za ulaz. Kak smo ušli tak smo i izašli, uopće ne osjetivši samu grapu. Ohrabreni tim uspjehom, spuštamo se direktno dolje i skrećemo u sljedeću po redu, Butinarjevu grapu. Kratko dogovaranje oko smjera i krećemo, ali ubrzo ustanovljujemo da je Butinarjeva precej kopna, i nakon jednog strmog i suhog skoka dolazimo na dead end – suha skala, a mogućnosti za osiguravanje preslabe. Čelom nazad i odpenjavanje van. Razočarani Butinarjevom, odlučujemo isti dan još probati Župančičevu grapu. Prema skici najdulja, Župančičeva izlazi na sam vrh Mojstrovke, pa smo se poveselili dobroj i dugoj plezariji s old school izstopom na vrh! Prvi skok super zalit, pa izlaz na snježno polje i pogledi prema Šitama, Prisojniku i Triglavu. Još malo traženja gornjeg dijela grape, i ulazimo u zadnji dio. Izstop je direktno pod klože na Grebencu, pa smo dali gas i izašli na strehu i ravno na vrh. Na vrhu Mojstrovkin klasik – vjetar reže kroz Goretex ravno do koske, tako da brže bolje radimo selfie i gas dole.

U nedjelju se odlučujemo za nešto malo lakše: za buđenje bez budilice i za grapu koja se u jednom vodniku imenuje Sestopna, a u drugom Srednja, a koju su prehodali dan prije uzduž i poprek. Dočekuje nas mali, suhi i okomiti skok koji rješavamo brez težav, zatim snježno polje i nakon njega – ćorak. Zakasnili smo, prečnicu preko krušljive ploče su očito s ratrakom očistili od snijega i leda, a ostatak je uništilo sunce… Opcija – odpenjavanje. Do skoka cool, kroz skok se zihramo, mali trening brzog navezivanja na lošem terenu, zabijanja i vađenja klinova i postavljanja sidrišta, i nakon izlaza odlučujemo da nam je kar dovolj avanture, i odlazimo pod stijenu Prisojnika navijati za Musija i loviti prvu boju po licima na ugodnom alpskom suncu! Usput smo po neznamo ni sami koji put bojažljivo mjerkali Hudičev žleb i njegov pristup, i usput brisali sline… Očekivali smo rješavanje svih grapa taj vikend (sve inače imaju istu ocjenu…?), ali ostao nam je razlog za skori povratak i još koji pasulj u Koči na Gozdu!

Mario Musulin (Petzl-Bim sport) proveo je isti taj vikend penjajući slapove pod Prisojnikom.

Mario je u subotu ispenjao Desni slap (200m, WI 4+) u „solo stilu, a društvo mu je pravila naveza iz Zagreba, Domagoj Bojko i Antonio Gegić .

Dok je u nedjelju sa Vedranom Simičević iz Rijeke ispenjao kombinaciju Srednjeg i Lijevog slapa (200m, WI4+) zbog loših uvijeta u Srednjem slapu (mokar i truli led ).

Vikend prije toga, je sa deckima iz PK Vertikala (Goran Gal i Pero Babić) penjao na Jezerskom Sinji slap. Plan je bio da se penje Treanova, ali se plan promjenio zbog loših uvjeta te gužve u smjerovima.

Sinji slap II/WI 3 150 m, Mario popeo u “solo stilu”.

U nedjelju je Mario, sa ekipom iz kluba Željezničar-Zagreba(Marko Petrunić i Rene lisac ), u Maltatalu penjao slap Khatedralle III/WI 5+ 260m. Sve osim detaljne svijeće popeo je u solo stilu dok je svijeću ispenjao u vodstvu.

Iz pera dvaju Pera…

Od 11 do 21. listopada trojica  MLADIĆA ( PK Vertikalovaca) Toni Lovrec , Tihomir Rodeš – Stup , Igor Čorko – Deda i Sinek – Siniša Škalec  izZagreba,   u šest penjačkih dana ispenjali su 119 smjerova  ocjene 6a do 8a+…

Bilo je tu svega… penjalo se po sistemu dva dana penjemo jedan dan odmaramo… plaža ili bazen , roštilj, vožnja skuterom po otoku, kavica, piva, kiki riki…  šoping u penjačkim dućanima (možda se najde i kaj na sniženju)…
Svaku večer obavezna partija BELE – A tim ( čitaj sportaši ) protiv B tima
( rekreativci )  6 : 0

B tim – penje po zagorskom sistemu: kaj buš ti, bum i ja tako da penju svaki po 39 istih smjerova težine 6a do 7a . Uglavnom penju na pogled i to one koji su u vodiću označeni sa tri zvjezdice ili imaju notu, visine od 20 do 35 m. Najteže na pogled je 6c na RP 7a .

Sinek – popeo 19 smjerova od 6b+ do 7c najteže na pogled 7b, uglavnom penje na Fleš dok je 7c popeo 2nd.go ARENA  – sektor Spartakus . Probava jedan 8a za koji u vodiču piše da se obavezno mora popeti, ali to mu ostaje domaća zadaća za sljedeći dolazak na otok.

Deda – popeo 22 smjera od 6c+ do 8a+, četiri smjera  8a (od čega su dva na pogled), jedan 8a 40m sa 26 kompleta sektor Grande Grota (veli Sinek da sam dva preskočil … jebiga bila je frkica…) i drugi 8a – 45m u sektoru  Sikati Cave. Probava 8a+ od 55m ali pada na zadnjem spitu…. uspijeva  tek iz drugog pokušaja .

Ostalo je par željenih ali neispenjanih smjerova ali… i to je domaća zadaća za sljedeći dolazak    .
Stup  je kupnjom  NOVIH penjačica nagovijestio  podizanje forme za + više …. Nadao se više sreće  u kartama za B tim…Želja im je da, ako ništa drugo imaju više sreće u kartama i dar dobe pokoju partiju bele.

Iz pera djeda Čorka…

Svake dvije godine “Club Alpino Accademico Italiano” organizira međunarodni trad susret u dolini Orco, ,koja je smještena pod južnom stranom Gran Paradisa u regiji Piemont u sjeverozapadnoj Italiji. Ovo je četvrti takav susret na kojem su po prvi puta sudjelovali penjači iz Hrvatske i to Ivan Vitez te Mario Musulin koji su članovi kluba PK Vertikal iz Varaždina.

Susret je održan u malom selu pod imenom Ceresole Reale u trajanju od 15. do 20. rujna 2014. godine.

Na put dug 900 kilometara krenuli smo automobilom krcatim penjačkom opremon te ostalim potrepštinama. Navedenu dionicu smo odlučili podijeliti u dva dana. Prvi dan odvozili smo do Arca koji je poznat po prekrasnim stijenama, mnoštvu penjačkih dućana te Arco Rock Master natjecanju. U Arcu obilazimo dućane, kupujemo „par sitnica“ te odlazimo spavati na penjalište nedaleko od grada. Slijedeći dan nastavljamo put te stižemo u dolinu Orco.

Dolina Orco penjački je raj udaljen jedan sat vožnje od Torina. Dolinu karakterizira mnoštvo granitnih stijena za penjanje visine do 250 metara, težine od 6a do 8a, mjesto gdje je po riječima organizatora pisana Talijanska penjačka povijest.

Dolazimo na mjesto okupljanja , slušamo prezentaciju o susretu te nas organizator Mauro Peansa smješta u“ planinarsku kuću“ koja se sastoji od mnoštvo apartmana. Kao što to inače biva, organizator saziva sastanak te objašnjava plan susreta.

Na susretu su bili prisutni penjači iz različitih dijelova svijeta: Slovenija, Srbija, Poljska, Velika Britanija, Danska, Norveška, Nizozemska, Grčka, Češka, Škotska, Brazil, Japan, Izrael, Irak.

Cilj mitinga bio je tradicionalno penjanje, penjanje pomoću „frendova i čokova“, te usavršavanje pravilne tehnike penjanja pukotina, takozvane „jaming“ tehnike.

 Svako jutro Mauro organizira brifing te raspodjeljuje grupe na različita penjališta, Ivan i ja odlučili smo posjetiti novo penjalište kojeg još uvijek nema u aktualnom vodiču, a po riječima domaćina penjalište nudi različite ocijene te prekrasne pukotine.

Iako smo slušali uputstva koja su nam dana penjalište smo pronašli tek nakom sat vremana lutanja pa obližnjim stijenama. Radilo se o malom penjalištu koje je nudilo tek dva smjera-pukotine koja nisu bile osigurane, dok su ostali smjerovi bili osigurani kao i većina sportskih smjerova. Iako smo se u svojim penjačkim avanturama već sretali sa granitnim stijenama, te njihovim specifičnim oprimcima, naš cilj bio je usavršiti „jaming“ tehniku što je podrazumijevalo penjanje što više pukotina.

 Slijedećeg dana odlazimo na penjalište imena Sergent. Radi se o velikom penjalištu koje nudi za svakoga ponešto, od kratkih do dugih smjerova. Obzirom da smo odlučili i taj dan provest na kratkim smjerovima te usavršavati tehniku ovo je bilo savršeno mjesto. Pravilne pukotine bez oprimaka sa strane, tjeraju vas da gurate ruke i noge u pukotinu i tim stilom napredujete prema vrhu smjera.

 Planovi za slijedeći dan su dugi smjerovi na istom penjalištu, ali nažalost naše planove kvari kiša koja pada cijelu noć te nas prisiljava da sutrašnji dan provedemo na sportskom penjalištu imana Bosco. Iako je na ovoj lokaciji bilo moguće penjanje zbog prevjesne stijene, smjerovi su slični kao i u Hrvatskoj te nema niti jedne pukotine. Na večernjem sastanku još loših vijest, kiša je najavljena za slijedeća dva dana, sada je i Bosco previše mokar za penjanje, te slijedeća dva dana provodimo razgledavajući okolna mjesta, sklapanjem prijateljstava, razmjenjivanjem iskustava i informacija o penjalištima sa prisutnim penjačima.

Zadnji dan odlazimo na malo sportsko penjalište Droide, gdje su svi smjerovi osigurani, uključujući i par pukotina. Obzirom da je ovo bio trad susret svi penjemo pukotine u tradicionalnom stilu dok u ostalim smjerovima zbog nemogućnosti postavljanja osiguranja koristimo „spitove“.

Iako je na ovom susretu kiša pomrsila mnoge planove sretni smo što smo mogli sudjelovati na ovakvom susretu u ovom prekrasnom mjestu punom potencijala. Naučili smo mnogo korisnih stvari vezanih za granit, poboljšali tehniku i penjali od 6a-7c. Žao nam je jedino što nismo uspjeli otići u neki duži smjer, ali bit će prilike …

Moramo pohvaliti organizaciju ovog susreta koji su se trudili u svakom aspektu te mogu biti primjer svim budućim susretima. Odličan je osjećaj upoznati ljude iz cijelog svijeta koji dijele ista stajališta, te sa njima izmijeniti znanje i iskustvo.Nadamo se i veselimo slijedećem susretu na kojem će “ sigurni smo“ vremenske prilike biti znatno bolje.

Mario Musulin

Kombi, tri aviona, taxi, automobil, hidroavion i helikopter bili su potrebni da tri Zagorca prevale put od skoro 13.000 kilometara i nađu se u Cirque-u na udaljenom sjeveru Kanade, na samoj granici Yukona i Sjeverozapadnog teritorija.

Naša avantura počela je 11.07. kada smo iz zračne luke Pleso poletjeli na put u daleku Kanadu. Put je vodio preko Münchena, Vancouvera do glavnog grada Yukona. Whitehorse je manji gradić u kojem živi 80% stanovništva cijelog Yukona, a ima tek 34.000 stanovnika. Kad se uzme u obzir površina shvatite da vam je prvi susjed neka divlja životinja, kojih ima doslovno iza svakog ugla. Zanimljiv je podatak da u Yukonu obitava približno 17.000 medvjeda, što bi značilo da svaki stanovnik ima svoju (bolju) polovicu medvjeda.

U Whitehorse smo uspjeli stići istu večer zahvaljujući stampedu po Munchenskom aerodromu, ali i vremenskoj razlici od 9 sati. Smjestili smo se u jedini kamp u gradu i pokušali spavati. Noć na sjeveru i nije neka, pa smo izmaltretirani zujanjem komaraca i zbunjeni svijetlom vrlo rano ustali i odteturali do grada u najbliži fast food koji je već radio. Ispijajući lošu kavu od pola litre konačno smo dočekali otvorenje shoping centra u kojem smo kupili potrebnu hranu za slijedećih dvadeset i nešto dana. Prenakrcani s opremom i hranom uspijevamo se stisnuti u Urošev auto i krenuti prema Finlayson Lake-u. Čim smo izašli iz grada nestalo je signala na mobitelu, a takozvana autocesta pretvorila se u makadam, no da ne bi bilo zabune, po makadamu se vozi 130 km/h! Ludoj, nezaboravnoj i prašnjavoj avanturi na četiri kotača došao je kraj nakon 6 sati i našli smo se u malenoj kućici na jezeru Finlayson Lake. Kućica služi kao baza za sve letove koje izvodi Kluane Airways, a bila je naš dom slijedeća dva dana dok smo čekali na naš red za prijevoz. Prema dogovoru, trebali smo letjeti odmah isti dan, ali kad ste u Yukonu morate se naviknuti da je vrijeme relativno i kad vam se desi kvar na avionu, osim pilotiranja, morate se znati zavući „pod haubu“.

Strpljen, spašen! Konačno je došao i naš red na let i s veseljem trpamo ruksake u avion. Od krajolika zastaje dah. Svuda oko nas nalaze se nepregledne šume prošarane brojnim jezerima i vijugavim rijekama. Vozeći se dalje na sjever krajolik postaje suroviji. Šume zamjenjuju planine okovane ledenjacima, a vijugave rijeke strmi gorski brzaci.

Sletjevši na Glacier Lake postali smo odcijepljeni od civilizacije s kojom nas je dijelila samo satelitska o veza. Do najbližeg rudnika dijeli nas desetak dana hoda, a do najbližeg grada nekoliko tjedana, ako ne i mjeseci. Od Glacier Lake-a do Fairy Meadows-a, naše baze, trebalo bi nam 6 sati hoda s teškim ruksacima, ali uz malo sreće i filmsku ekipu s helikopterom put do baze bio je lagana šetnja.

Bazu smo smjestili pod ogroman boulder koji nas je štitio od kiše i vjetra i pružao nam dom slijedećih 16 dana. Vremenske prilike nam nisu išle na ruku jer je gotovo svaki dan padala kiša pa smo stalno kombinirali koju stijenu, koji dan. Pošto nema vremenske prognoze oslanjali smo se na vlastite prognostičarske instinkte, ali sva ta teorija pada u vodu jer kiša pada kad se najmanje nadate i pada gotovo svaki dan po nekoliko puta.
16.07. Čorko i Vitez popeli su se na vrh Lotus Flower Tower-a, jedne od najimpozantnijih stijena u Cirque-u. Uspon na vrh sjeveroistočnom stijenom visine 750 metara otežavali su im jak vjetar, niske temperature i snijeg. Za sam uspon trebalo im je oko 10 sati, a cijela avantura sa pristupom, absajlom i silazom trajala je 16 sati.
Vremenska prognoza slijedećih dana nije nam išla u korist, pa smo većinu vremena koristili za penjanje sportskih smjerova, boulderiranje i planinarenje. Kakvo je bilo vrijeme govori i podatak da su Čorko i Musulin smjer zvučnog imena „Riders on the Storm“ pokušali popeti pet puta, ali im kiša to nije dozvolila. U najboljem pokušaju došli su nekih 60 metara do vrha smjera, ali su se mokri i promrznuti morali spustiti sa smjera.
Najbolji dan u narednom periodu iskoristili smo za uspon smjerom Brent’s Hammer koji se nalazi u stijeni Terrace Towera. Smjer visine 200 metara ispenjali smo sva trojica u navezu, za što nam je trebalo oko 7 sati.
Udaljenost od civilizacije, nepredvidivo vrijeme, prekrasni vidici i brojne divlje životinje daju neopisivu čar ovom veličanstvenom mjestu gdje osim penjanja možete doživjeti iskonsku divljinu. Kako je nama bilo pogledajte na slijedećim slikama, a ostalo na nekom od predavanja!

Smjerovi (Čorko sve slobodno):

• Lotus Flower Tower, SE Face, 750m, 5.11 (Vitez A0)
• Terrace Tower, Brent’s Hammer, 200m, 5.11+ (Musulin, Vitez A0)

Kratki smjerovi:

• Čorko- The Penguin/ Cobra-7c ; Roof Crack-7a/b;
• Vitez- The Penguin/ Cobra-7c
• Musulin-nekoliko smjerova za koje ne znamo ocjene 🙂

Veliko HVALA ide sponzorima koji su nam pomogli u realizaciji ekspedicije:

• Croatia osiguranje,
• Bim Sport,
• Knauf insulation,
• NP Paklenica,
• Stolarija Kranjčec,
• Musulin d.o.o.,
• Grad Lepoglava,
• Zrinski tehnologija,
• SPK Direkt,
• Varaždinska Županija,
• Nestle,
• DM.

I na kraju, najbitnije, veliko HVALA Ante Tokiću i Urošu Ferme na nesebičnoj podršci i pomoći oko organizacije cijele ekspedicije!

Ovim putem pozivamo sve zainteresirane,

prijavite se na radionicu o samospašavanju i drugim “škakljivim” penjačkim situacijama te naučite i isprobajte kako takve situacije sigurno i učinkovito razriješiti služeći se standardnom opremom naveza. Situacije koje su tema ove radionice nisu ograničene na ozljede prilikom pada, a mogu se dogoditi bilo kome prilikom penjanja dugih smjerova. Tehnike naučene na radionici u kontroliranim uvjetima trebaju poslužiti kao set alata za improvizaciju u sličnim, ali i složenijim realnim situacijama na terenu.

Službena literatura radionice je knjiga Climbing Self Rescue: Improvising Solutions for Serious Situations. Program je namijenjen aktivnim penjačima s barem jednom godinom penjačkog iskustva u suhoj stijeni, a nakon završene ljetne alpinističke škole. Od sudionika radionice očekuje se suvereno vladanje svim penjačkim tehnikama iz programa alpinističke škole kao što su osiguravanje prvog penjača, osiguravanje drugog penjača na autoblock način, abseil, prusiciranje, podizanje penjača pomoću sustava kolotura sv. Bernard…

Na radionicu treba ponijeti osobnu penjačku opremu i opremu naveza: kacigu, pojas, 3 matičara, spravicu za osiguravanje tipa Reverso ili ATC, gurtne 60 i 120 cm, dvije zamke 6 mm x 5 m, komplete i penjačko uže.

Svi prijavljeni moraju biti spremni na last-minute promjenu termina (sa subote na nedjelju). Konačne obavijesti prijavljeni će dobiti e-mailom u četvrtak 29. 5. 2014.

Posebno napominjemo da su prijave obavezne te da je broj mjesta ograničen. Prijaviti se možete ovdje. U slučaju da nakon prijave shvatite da ipak ne možete sudjelovati, molimo Vas da što prije otkažete prijavu (pošaljite e-mail na [email protected]), a najkasnije do isteka roka za prijave i otkazivanje prijava, u utorak 27. 5. 2014. Veselimo se zajedničkom druženju!

Ograda od odgovornosti:
Sudionici se moraju samostalno pobrinuti za osobnu policu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja. Radionica je informativnog karaktera i ne radi se o službenom tečaju. Inicijatori imaju pravo odbiti prijavu ili udaljiti sudionika procjene li da je to potrebno.

inicijativa: Penjati se mora
mjesto: Okić u Samoborskom gorju
termin: 31. 5. 2014. (subota)
rezervni termin: 1. 6. 2014. (nedjelja)
vrijeme trajanja: cijeli dan
kotizacija: 30 kn
rok za prijave i otkazivanje prijava: 27. 5. 2014. (utorak)
broj sudionika: ograničen