Autor: Ivan Vitez (Page 3 of 4)

Prijave su počele! Broj polaznika je ograničen.

Kad: 17.12.2016.

Vura: od 13:00 pa dok ne crknes (cca 20:00)

Gde: nova stena, ulica Dragutina Rakovca, Varaždin, nasuprot kuće broja 30

Ko: Ko oče i more, ali svako ko pročita mora dojti i dopelati nekog

Postavljači: Deda IČ, Marjan Bluesun Lonjak, Vanja vatrogasec i morti još neko..

Smeri: metar levo desno i z glavom prema dole…brat bratu 20 komada, za sakoga po nekaj (ali ozbiljno…)

Nagrade: Bim sport

Skupština: Nema!

Jesti: morti bu nekaj

Piti: pa smo v zagorju…

Zeti z sobom: uz dres za fizički i koji komad tople obleke

Kao i svako ljeto, pa tako i ovo, pokušavam što više puta otići u Dolomite. Obavljam par poziva i shvativši da nemam drugog izbora zovem Ivana iz Ivanca. Dogovaramo se za datum polaska i 17.8. smo već na putu prema Dolomitima, imamo cijeli dan za stići do tamo, ali još jednom se pokazalo da se u Dolomite jednostavno ne stiže prije mraka.

Za sljedeći dan biramo nešto u čemu se možemo lagano upenjati te izbor pada na smjer Supertegolina 7a (Lastoni di Formin). Stijena je solidna i kompaktna, a smjer pospitan i precijenjen.

Ulazna dužina

  Na vrhu Supertegoline

Par vikenda ranije probao sam s Dašom (Dalibor Plaščar čučerjanski jaščar) smjer Via Italia te uspijevam nekako i Ivana iz Ivanca nagovoriti da uđemo u isti smjer kako bi bolje razradio detaljne dužine. Smjer je inače stara tehnika i pun je klinova, a dva najteža cuga su ocijenjena sa 7c+ i 8a, s time da je 7c+ dosta teži od gornjeg 8a. Ne uspijevamo proći slobodno kroz smjer (moramo još malo trenirati :)) te apsajlamo nakon 8a dužine. Ivan iz Ivanca je ovdje naučio jednu važnu lekciju, a to je da mora stalno pratiti šta ja radim. Naime, na sekundu je skrenuo pogled, a ja sam već uspio nešto zaj..ati prilikom apsajla. Ostajem visiti u zraku (pošto smo apsajlali s vrha stropa), žimarim do štanda, rješavam problem i možemo na pivu. Smjer je inače prije par godina slobodno popeo Igor Čorko – Iluzionist.

Via Italia

Glavni cilj ovog izleta je bio popeti nešto u Marmoladi. Lagano krećemo prema mjestu Canzei gdje se udomaćujemo, motamo po dućanima i koristimo sve blagodati njihovog povećeg kampa (besplatno naravno). Prognoza najavljuje loše vrijeme za sljedećih par dana, a mi se dodatno opskrbljujemo pivama i vinom. Nakon dan i pol ljenčarenja počinjemo primjećivati da nam to lagano ulazi u naviku i da nam se malo previše sviđa ništa ne raditi. Vrijeme je za pokret i odlučujemo prošetati do doma ispod Marmolade (Rifugio Falier), rezervirati spavanje za sljedeću večer i ostaviti par boca s vodom kod doma (apsolutno nepotrebno jer gore ima vode u izobilju). Na parkingu na kojem spavamo upoznajemo dvije Španjolke koje nas u jednom trenutku pitaju jesmo li doktori, a Ivan iz Ivanca im odgovara: ‘No, but I can look’. Meni urnebesno smiješno, njima očito malo manje jer ih nakon toga više nismo vidjeli…

Nakon dobrog upenjavanja (jedan lagani i pospitani smjer te jedan ultrakratki, dobro poklinani i teški smjer, ništa nalik Marmoladi…) i ‘carbo i Nutella loadinga’ spremni smo za akciju. Pakiramo stvari (meni ne stane sve u mali ruksak pa većinu stvari nosim u vrećici…), parkiramo auto kod jezera ispod Marmolade i stopiramo do Malga Ciapele na drugoj strani Marmolade. Ponovo pješačimo do doma, ostavljamo stvari u njemu i krećemo prema stijeni kako bi našli ulaz u smjer. Vraćamo se u dom i spremamo na spavanje oko 21-22h. Ivan iz Ivanca ne može zaspati pa nabrzinu odlazi do kuhinje i u zadnji čas naručuje čašu crnog vina, ‘eksa’ ga i mirne duše odlazi na spavanje.

approach manager

Već smo se ranije odlučili za smjer Tempi Moderni, pri izboru smjera nam je jedino bilo važno da je teži od onoga što je Čorko penjao u Marmoladi J. Nimalo naspavani, budimo se u 4h ujutro, trpamo sendviče u sebe i krećemo prema stijeni. Pod stijenom smo otprilike oko 6h, ali ispred nas su još dva naveza tako da u smjer ulazimo tek poslije 7h. Obojica prolazimo prvu i najtežu dužinu u vodstvu, ocijenjenu sa 6c (temperature ujutro baš i nisu visoke pa se zbog smrznutih prstiju čini i teže, pogotovo Ivanu iz Ivanca :)). Ostatak smjera penjemo tako da se izmjenjujemo u vodstvu i uglavnom pratimo dva naveza ispred nas. Na velikoj polici, otprilike na sredini smjera smo oko 12-13h, kratak predah, gablec i nastavljamo dalje misleći kako smo brzi i kako imamo još dosta vremena za ostatak smjera. Smjer ima 1150m i koliko god dužine bile lagane to je pun k…. penjanja. Na jedno 2/3 smjera počinje kriza, noge rasturene od penjačica, umoran, žedan i misliš si zašto sam sad tu i zašto se ne mogu baviti trekkingom… Nastavljamo dalje i sav taj očaj nekako nestane što si bliže vrhu, nekako se pomiriš sa svime, noge više ne bole, već si zaboravio da si žedan k’o pas i jednostavno penješ. Na vrhu sam imao osjećaj da bih mogao penjati još barem 200-300m, osjećaj je naravno lažan.. Cijelo vrijeme smo pratili naveze ispred nas što nam je dosta olakšalo penjanje jer nismo baš najbistriji, da se ne lažemo. U smjeru nema niti jednog spita, štandovi su uglavnom svi na 2-3 klina, a nešto opreme se nađe i u cugovima, uglavnom pokoji klin i pješčani sat. Ako ideš u Marmoladu pametnije je uložiti novce u trening nego u opremu, a opet i to sve pada u vodu jer kako bi to rekao moj penjački partner iz Ivanca: ‘Džabe široka ramena kad su muda malena’ 🙂

Na vrh izlazimo nešto poslije 20h (nakon više od 13h penjanja) taman na vrijeme za romantični zalazak sunca. Slažemo opremu i po mraku se krećemo spuštati. Pouzdajemo se u Čorkov savjet da ne trebamo brinuti oko silaska jer postoji ogromni trag od ratraka i po njemu se samo sjuriš u tenisicama do jezera. Ovdje sam se uvjerio da globalno zatopljenje stvarno postoji i da se dosta toga promjenilo u 12 godina od kad je on bio tamo. Hodamo po ledenjaku i pratimo tragove koji u jednom trenutku nestaju ispred ogromnih pukotina/špalti. Počinjemo lutati po ledenjaku gore-dolje, lijevo-desno te nakon 3h razgledavanja ledanjaka odustajemo od silaska te se odlučujemo za bivak. Uspijevamo nekako doći do donje postoje žičare kod koje još uvijek pokušavamo neći neku stazu za dolje, ali bezuspješno. Ovdje čak susrećemo navez koji je penjao iznad nas, ali ni oni nisu imali sreće u pronalasku silaza (ipak nismo tak bedasti…).

Kod žičare palimo vatru tako da nam nije hladno, ali zato užasno smrdimo po dimu, sva naša odjeća i oprema. Uspjeli smo spavati možda sat vremena. S prvim zrakama sunca se ustajemo i čak razmišljamo da krenemo pješke prema dolje, ali brzo odustajemo. Čekamo prvu žicu koja stiže u 9h, umjesto kave naručujemo pivu i krećemo dolje.

Nekome tko ne penje ovo se čini kao čisto mučenje i mazohizam, a u nekim trenucima se i meni tako činilo, ali kad sve završi jedva čekaš kad ćeš ponovo u nešto strašnije, teže i duže… U Ribu (Via del Pesce) recimo 🙂

Proteklih dana kiša neumoljivo pada, ali to nije slučaj kod Dede koji leti do svakog suhog komadića stijene i ukapča štandove od dva osambeplusa. Čreta (previsna ploča), Pajkova(hudi previs) nije mu bitno, samo da ja fajt…Svaka čast!!!

07.06.2016. Čreta-La la Land: 8b+

18.06.2016. Pajkova streha-Active Discharge: 8b+

Počinju prijave za ljetnu alpinističku školu…

Kogel, Virensova smer, IV/III, 160m
Penjali: Petar Babić, Marko Sajko, Matija Šantek

Subota, kasno popodne. Jedan tečajac svježe vraćen iz Meksika, drugi taman s posla, treći (bivši tečajac) čeka u Zagrebu. Uz zadnje zrake sunca proždiru se sendviči na nekoj bengi prije Ljubljane, i lovi se zadnji sumrak do Kamniške Bistrice.
Tri hahara, inspirirana predavanjima i pričama varaždinskih aseva (i onih mladih i onih u najboljim godinama), ovog su vikenda krenula tražiti vlastitu avanturu. Ohrabreni dobrim plezanjem u Paklenici ovog proljeća, te informirani od varaždinskih hodajućih enciklopedija alpskog penjanja, s prvim mrakom stižemo do Bistrice i odlučujemo se za odkantavanje domova, domara i općenito civilizacije, i krasan bivak u šumi, pokraj kućice od žičare. Logorska vatrica, zvukovi šume i lovačke priče! (btw, ako kome koristi podatak, cesta do tovarne žičnice V Koncu je otvorena i prohodna, uz malo strpljenja za vožnju u prvoj)
Poluprospavana noć i gas pod stenu Kogla! Dva sata kar fajn dostopa, smer pronalazimo bez problema. Ocjena IV/III, 160 metara, klinovi. Kratko opremanje, dogovor oko vodstava i prema gore! Smer je prekrasna – na momente zračna, sasvim dobro poklinana, uređena sidrišta za absajl, na mjestima krušljiva.

Najveći problem je bilo malo gubljenje koje je za posljedicu imalo spajanje trećeg i četvrtog cuga (krušljiva trojka i nešto kao dvojka). Međutim, gornja tri cuga (IV-, IV-, IV) su pravi desert na ovoj smeri: pukotina, ploče, i za kraj jedan mali i lagani previs, taman za osjetiti zrak pod nogama! Zadnji cug na vrh stene smo pomirisali, vidjeli da nema štanda, odpenjali i s prvim kapima kiše krenuli u absajl od 6 cugova. Vrijeme nas je do tad odlično služilo, lagana naoblaka – taman da ne izgorimo na ljetnoj žegi. Za potrebe izvještaja reći ćemo da je absajl prošao bez problema, iako bi jedan lakat i jedna stražnjica mogli tvrditi suprotno Još skoro dva sata sestopa do auta, i kiša počinje točno kao što je slovenska prognoza najavila, u 18 sati. Umorni i veseli sjedamo u vozilo i lagano prema doma.
Kaj smo naučili? Pa, stena u Paklenici je zbilja raj Ali ni Alpe nisu bez vraga! Pogledi su epic, pristup je ludnica, četvorke su bile predivne, klinovima se čovjek zbilja razveseli, frendovi i čokovi su zakon, a važnija od svih ocjena, dužina i ostalih brojki je Avantura – pravi izlet, dobra za*ebancija (naravno, na tuđi račun) i hrpa novih priča za sljedeći session lovačkih! 🙂