Kao i svako ljeto, pa tako i ovo, pokušavam što više puta otići u Dolomite. Obavljam par poziva i shvativši da nemam drugog izbora zovem Ivana iz Ivanca. Dogovaramo se za datum polaska i 17.8. smo već na putu prema Dolomitima, imamo cijeli dan za stići do tamo, ali još jednom se pokazalo da se u Dolomite jednostavno ne stiže prije mraka.
Za sljedeći dan biramo nešto u čemu se možemo lagano upenjati te izbor pada na smjer Supertegolina 7a (Lastoni di Formin). Stijena je solidna i kompaktna, a smjer pospitan i precijenjen.
Ulazna dužina
Na vrhu Supertegoline
Par vikenda ranije probao sam s Dašom (Dalibor Plaščar čučerjanski jaščar) smjer Via Italia te uspijevam nekako i Ivana iz Ivanca nagovoriti da uđemo u isti smjer kako bi bolje razradio detaljne dužine. Smjer je inače stara tehnika i pun je klinova, a dva najteža cuga su ocijenjena sa 7c+ i 8a, s time da je 7c+ dosta teži od gornjeg 8a. Ne uspijevamo proći slobodno kroz smjer (moramo još malo trenirati :)) te apsajlamo nakon 8a dužine. Ivan iz Ivanca je ovdje naučio jednu važnu lekciju, a to je da mora stalno pratiti šta ja radim. Naime, na sekundu je skrenuo pogled, a ja sam već uspio nešto zaj..ati prilikom apsajla. Ostajem visiti u zraku (pošto smo apsajlali s vrha stropa), žimarim do štanda, rješavam problem i možemo na pivu. Smjer je inače prije par godina slobodno popeo Igor Čorko – Iluzionist.
Via Italia
Glavni cilj ovog izleta je bio popeti nešto u Marmoladi. Lagano krećemo prema mjestu Canzei gdje se udomaćujemo, motamo po dućanima i koristimo sve blagodati njihovog povećeg kampa (besplatno naravno). Prognoza najavljuje loše vrijeme za sljedećih par dana, a mi se dodatno opskrbljujemo pivama i vinom. Nakon dan i pol ljenčarenja počinjemo primjećivati da nam to lagano ulazi u naviku i da nam se malo previše sviđa ništa ne raditi. Vrijeme je za pokret i odlučujemo prošetati do doma ispod Marmolade (Rifugio Falier), rezervirati spavanje za sljedeću večer i ostaviti par boca s vodom kod doma (apsolutno nepotrebno jer gore ima vode u izobilju). Na parkingu na kojem spavamo upoznajemo dvije Španjolke koje nas u jednom trenutku pitaju jesmo li doktori, a Ivan iz Ivanca im odgovara: ‘No, but I can look’. Meni urnebesno smiješno, njima očito malo manje jer ih nakon toga više nismo vidjeli…
Nakon dobrog upenjavanja (jedan lagani i pospitani smjer te jedan ultrakratki, dobro poklinani i teški smjer, ništa nalik Marmoladi…) i ‘carbo i Nutella loadinga’ spremni smo za akciju. Pakiramo stvari (meni ne stane sve u mali ruksak pa većinu stvari nosim u vrećici…), parkiramo auto kod jezera ispod Marmolade i stopiramo do Malga Ciapele na drugoj strani Marmolade. Ponovo pješačimo do doma, ostavljamo stvari u njemu i krećemo prema stijeni kako bi našli ulaz u smjer. Vraćamo se u dom i spremamo na spavanje oko 21-22h. Ivan iz Ivanca ne može zaspati pa nabrzinu odlazi do kuhinje i u zadnji čas naručuje čašu crnog vina, ‘eksa’ ga i mirne duše odlazi na spavanje.
approach manager
Već smo se ranije odlučili za smjer Tempi Moderni, pri izboru smjera nam je jedino bilo važno da je teži od onoga što je Čorko penjao u Marmoladi J. Nimalo naspavani, budimo se u 4h ujutro, trpamo sendviče u sebe i krećemo prema stijeni. Pod stijenom smo otprilike oko 6h, ali ispred nas su još dva naveza tako da u smjer ulazimo tek poslije 7h. Obojica prolazimo prvu i najtežu dužinu u vodstvu, ocijenjenu sa 6c (temperature ujutro baš i nisu visoke pa se zbog smrznutih prstiju čini i teže, pogotovo Ivanu iz Ivanca :)). Ostatak smjera penjemo tako da se izmjenjujemo u vodstvu i uglavnom pratimo dva naveza ispred nas. Na velikoj polici, otprilike na sredini smjera smo oko 12-13h, kratak predah, gablec i nastavljamo dalje misleći kako smo brzi i kako imamo još dosta vremena za ostatak smjera. Smjer ima 1150m i koliko god dužine bile lagane to je pun k…. penjanja. Na jedno 2/3 smjera počinje kriza, noge rasturene od penjačica, umoran, žedan i misliš si zašto sam sad tu i zašto se ne mogu baviti trekkingom… Nastavljamo dalje i sav taj očaj nekako nestane što si bliže vrhu, nekako se pomiriš sa svime, noge više ne bole, već si zaboravio da si žedan k’o pas i jednostavno penješ. Na vrhu sam imao osjećaj da bih mogao penjati još barem 200-300m, osjećaj je naravno lažan.. Cijelo vrijeme smo pratili naveze ispred nas što nam je dosta olakšalo penjanje jer nismo baš najbistriji, da se ne lažemo. U smjeru nema niti jednog spita, štandovi su uglavnom svi na 2-3 klina, a nešto opreme se nađe i u cugovima, uglavnom pokoji klin i pješčani sat. Ako ideš u Marmoladu pametnije je uložiti novce u trening nego u opremu, a opet i to sve pada u vodu jer kako bi to rekao moj penjački partner iz Ivanca: ‘Džabe široka ramena kad su muda malena’ 🙂
Na vrh izlazimo nešto poslije 20h (nakon više od 13h penjanja) taman na vrijeme za romantični zalazak sunca. Slažemo opremu i po mraku se krećemo spuštati. Pouzdajemo se u Čorkov savjet da ne trebamo brinuti oko silaska jer postoji ogromni trag od ratraka i po njemu se samo sjuriš u tenisicama do jezera. Ovdje sam se uvjerio da globalno zatopljenje stvarno postoji i da se dosta toga promjenilo u 12 godina od kad je on bio tamo. Hodamo po ledenjaku i pratimo tragove koji u jednom trenutku nestaju ispred ogromnih pukotina/špalti. Počinjemo lutati po ledenjaku gore-dolje, lijevo-desno te nakon 3h razgledavanja ledanjaka odustajemo od silaska te se odlučujemo za bivak. Uspijevamo nekako doći do donje postoje žičare kod koje još uvijek pokušavamo neći neku stazu za dolje, ali bezuspješno. Ovdje čak susrećemo navez koji je penjao iznad nas, ali ni oni nisu imali sreće u pronalasku silaza (ipak nismo tak bedasti…).
Kod žičare palimo vatru tako da nam nije hladno, ali zato užasno smrdimo po dimu, sva naša odjeća i oprema. Uspjeli smo spavati možda sat vremena. S prvim zrakama sunca se ustajemo i čak razmišljamo da krenemo pješke prema dolje, ali brzo odustajemo. Čekamo prvu žicu koja stiže u 9h, umjesto kave naručujemo pivu i krećemo dolje.
Nekome tko ne penje ovo se čini kao čisto mučenje i mazohizam, a u nekim trenucima se i meni tako činilo, ali kad sve završi jedva čekaš kad ćeš ponovo u nešto strašnije, teže i duže… U Ribu (Via del Pesce) recimo 🙂
