Chuck Norris (a nije vic)

Zvoni telefon – “ Asu, oćemo na Pokojec ? – može ! “ Automatski puls raste, lagano se zaznoje dlanovi, zjenice rašire i počinju flash-evi – rupa, sloper, trenje, mono… a podlaktice se pumpaju bez razloga… Prosle subote, pokupim Juru oko 15:00h i krecemo na biser zagorskih brega. Temperatura je idealna. Nema nigdje nikog. Čak nitko ne pili drva ili radi kobasice dolje u selu. Idealno. Vadim opremu a Jura – čvarke. Bio je ovo četvrti week zbog kojeg je Jura potegnuo iz Ljubljane radi jednog jedinog smjera ( i njegovog zadnjeg smjera na listi za odstrel s Malog Pokojca) – Chuck Norris. Lagano se penjemo i zagrijavamo. Ja u easy mod-u, a Jura za zagrijavanje popne Mali strop 7a, Mali Princ 7a+/b , Maskirni keks 7c i Rosnu ljubičicu 8a. Neznam jel to zbog onih čvaraka ali sigurno se dobro zagrijal. Dolazimo pod smjer i vraćaju mi se flashback-ovi kad je Čorko letio s rupa i krimpica, s time da je preskako komplet pa napokon napravio first ascent. On ga je ocjenio s (8a+) no ocjena je vrlo diskutabilna. Možda je tada Čorko u ruksaku imao čvarke s kajmakom, hmm…

Penje na noge, magnezij u ruke, strik u pojas i Jura kreće u odmazdu. Odmah po ulazu u smjer boulder i nema pauze sve do polovice smjera. Suvereno i precizno prolazi najtežu sekvencu. Ne čuje se ništa. Meni srce lupa od uzbuđenja ali i neizvjesnosti jer ga gore čeka tehnički, lagano položeni 7b+ dio. Ukopčava štand uz gromoglasan urlik i eksploziju sreće. Što više reć. Epic. Kratka pauza i Jura ulazi u Kill Bill(8b) kako bi usporedio težinu s Chuck-om. Definitivno je Chuck teži i zaslužujue titulu najtežeg smjera na Malom Pokojcu.

Mono master

Jurin osvrt na Chuck Norris-a :

Mislim da je bilo tam negde 2009-10. kad me je Čorko nazval: “E mali, imaš novi 8a+ na Pokojcu, zove se Chuck Norris, prvi desno do Kill Billa.”. Mislim si, sezonu prije sam popel Kill Billa, Chuck je plus lakši, to bu išlo za 2-3 izleta. Otišel sam na Pokojec probat smjer i većinu gibova uopće nisam mogel napraviti, a one koje jesam sam mislil da budu mi iščupali tetive tam negde kod lakta. Ok, razmišljam, u zadnje vrijeme nisam baš penjal na Pokojcu, trebam se malo upenjati da se opet naviknem na rupe. I tak… poslje jedno 3 godine “upenjavanja” uspel sam napraviti sve gibove. 

Boulder po krimpovima odmah s poda, rupa za 1 prst, noge pod jaja, rupa za 1 prst, kopčaj, noge pod jaja, rupa za 1/3 jednog prsta, pogađate već – noge pod jaja, rupa za (woho!) 2 prsta, krimp, očajna stopinka za levu nogu i duuugi gib na mini krimp za 3 prsta di mi je uspješnost bila 1/20. Još jedan dugi gib do prvog “ok” grifa u smjeru di konačno mogu udahnuti. Nakon toga još samo 8m zajebane ploče s još par rupa za jedan prst i gibova na balans di me vjetar može otpuhati. Kak to sve povezati? Nije mi bilo jasno. Zapravo bilo mi je: treba ojačati! Ali nije mi bilo jasno dal budem ikad dovoljno jak za sve to.

Sezone su prolazile, a ja sam svake godine koji put došel na Pokojec podsjetiti se kolko je smjer j****o težak i kolko sam slab. Prošle godine sam konačno počel povezivati gibove, a ne se samo ko pršut na vjetru njihati po spitovima. Fala bogu, svo to kampusiranje i fingerboardanje nije bilo uzalud. Još jedna sezona intenzivnog treninga i ovu sezonu sam dočekal spreman za konačni obračun s Chuckom. Pametniji popušta, ne? 🙂

Chuck mi se sviđa jer nema nikakvih trikova, zaboravi na frkanje kolena, kačenje pete ili prsti i sl. Samo jednostavni teški gibovi bez kompromisa. Čisti old-school. Nikad nisam bil naročito dobar u takvom stilu penjanja, ali svejedno mislim da je jedno 5-6 sezona previše za jedan “8a+”. Smjer je teži od Kill Billa, i to konkretno. Tak da, ja bum rekel 8b+, a Čorko nek se slobodno buni ak hoće 🙂 “

Fotke by Luka Tambača.