Cirque of the Unclimbables

Kombi, tri aviona, taxi, automobil, hidroavion i helikopter bili su potrebni da tri Zagorca prevale put od skoro 13.000 kilometara i nađu se u Cirque-u na udaljenom sjeveru Kanade, na samoj granici Yukona i Sjeverozapadnog teritorija.

Naša avantura počela je 11.07. kada smo iz zračne luke Pleso poletjeli na put u daleku Kanadu. Put je vodio preko Münchena, Vancouvera do glavnog grada Yukona. Whitehorse je manji gradić u kojem živi 80% stanovništva cijelog Yukona, a ima tek 34.000 stanovnika. Kad se uzme u obzir površina shvatite da vam je prvi susjed neka divlja životinja, kojih ima doslovno iza svakog ugla. Zanimljiv je podatak da u Yukonu obitava približno 17.000 medvjeda, što bi značilo da svaki stanovnik ima svoju (bolju) polovicu medvjeda.

U Whitehorse smo uspjeli stići istu večer zahvaljujući stampedu po Munchenskom aerodromu, ali i vremenskoj razlici od 9 sati. Smjestili smo se u jedini kamp u gradu i pokušali spavati. Noć na sjeveru i nije neka, pa smo izmaltretirani zujanjem komaraca i zbunjeni svijetlom vrlo rano ustali i odteturali do grada u najbliži fast food koji je već radio. Ispijajući lošu kavu od pola litre konačno smo dočekali otvorenje shoping centra u kojem smo kupili potrebnu hranu za slijedećih dvadeset i nešto dana. Prenakrcani s opremom i hranom uspijevamo se stisnuti u Urošev auto i krenuti prema Finlayson Lake-u. Čim smo izašli iz grada nestalo je signala na mobitelu, a takozvana autocesta pretvorila se u makadam, no da ne bi bilo zabune, po makadamu se vozi 130 km/h! Ludoj, nezaboravnoj i prašnjavoj avanturi na četiri kotača došao je kraj nakon 6 sati i našli smo se u malenoj kućici na jezeru Finlayson Lake. Kućica služi kao baza za sve letove koje izvodi Kluane Airways, a bila je naš dom slijedeća dva dana dok smo čekali na naš red za prijevoz. Prema dogovoru, trebali smo letjeti odmah isti dan, ali kad ste u Yukonu morate se naviknuti da je vrijeme relativno i kad vam se desi kvar na avionu, osim pilotiranja, morate se znati zavući „pod haubu“.

Strpljen, spašen! Konačno je došao i naš red na let i s veseljem trpamo ruksake u avion. Od krajolika zastaje dah. Svuda oko nas nalaze se nepregledne šume prošarane brojnim jezerima i vijugavim rijekama. Vozeći se dalje na sjever krajolik postaje suroviji. Šume zamjenjuju planine okovane ledenjacima, a vijugave rijeke strmi gorski brzaci.

Sletjevši na Glacier Lake postali smo odcijepljeni od civilizacije s kojom nas je dijelila samo satelitska o veza. Do najbližeg rudnika dijeli nas desetak dana hoda, a do najbližeg grada nekoliko tjedana, ako ne i mjeseci. Od Glacier Lake-a do Fairy Meadows-a, naše baze, trebalo bi nam 6 sati hoda s teškim ruksacima, ali uz malo sreće i filmsku ekipu s helikopterom put do baze bio je lagana šetnja.

Bazu smo smjestili pod ogroman boulder koji nas je štitio od kiše i vjetra i pružao nam dom slijedećih 16 dana. Vremenske prilike nam nisu išle na ruku jer je gotovo svaki dan padala kiša pa smo stalno kombinirali koju stijenu, koji dan. Pošto nema vremenske prognoze oslanjali smo se na vlastite prognostičarske instinkte, ali sva ta teorija pada u vodu jer kiša pada kad se najmanje nadate i pada gotovo svaki dan po nekoliko puta.
16.07. Čorko i Vitez popeli su se na vrh Lotus Flower Tower-a, jedne od najimpozantnijih stijena u Cirque-u. Uspon na vrh sjeveroistočnom stijenom visine 750 metara otežavali su im jak vjetar, niske temperature i snijeg. Za sam uspon trebalo im je oko 10 sati, a cijela avantura sa pristupom, absajlom i silazom trajala je 16 sati.
Vremenska prognoza slijedećih dana nije nam išla u korist, pa smo većinu vremena koristili za penjanje sportskih smjerova, boulderiranje i planinarenje. Kakvo je bilo vrijeme govori i podatak da su Čorko i Musulin smjer zvučnog imena „Riders on the Storm“ pokušali popeti pet puta, ali im kiša to nije dozvolila. U najboljem pokušaju došli su nekih 60 metara do vrha smjera, ali su se mokri i promrznuti morali spustiti sa smjera.
Najbolji dan u narednom periodu iskoristili smo za uspon smjerom Brent’s Hammer koji se nalazi u stijeni Terrace Towera. Smjer visine 200 metara ispenjali smo sva trojica u navezu, za što nam je trebalo oko 7 sati.
Udaljenost od civilizacije, nepredvidivo vrijeme, prekrasni vidici i brojne divlje životinje daju neopisivu čar ovom veličanstvenom mjestu gdje osim penjanja možete doživjeti iskonsku divljinu. Kako je nama bilo pogledajte na slijedećim slikama, a ostalo na nekom od predavanja!

Smjerovi (Čorko sve slobodno):