Neizmjerno mi je drago izvjestiti Vas da su nakon višemjesečnih fizičkih i mentalnih priprema, te prikupljanja sredstava od neizostavnih nam sponzora, naše želje i snovi napokon urodili plodom.
Umorni od jedva prospavane noći, probudili smo se 23. svibnja sa samo jednim pitanjem – da li je stvarno danas taj dan? Na žalost, nije bilo dovoljno vremena za čekanje odgovora. Rekli smo zbogom našim prijateljima i rodbini i otisnuli se na put prema udaljenim horizontima, put Zapada za kojim tako dugo žudimo. Teško je bilo povjerovati da su sve naše sumnje i strahovi u neuspjeh odjednom ostali iza nas, a samo vijugava i nepredvidiva cesta ispred. Kuda li će nas ona odvesti!?
Ostatak priče u opširnije……. 🙂
No, prije nego Vam opišem daće i nedaće koje su nas zadesile, da vam kažem koju o samoj ideji expedicije.
Flat Mountain nalazi se na krajnjim obroncima planinskog sustava koji se diže izmeðu Srednje i Južne Europe, dugog 1200 kilometara, a kojeg čine mezozojske karbonatne stijene (vapnenci i dolomiti). Lanac je izdignut tzv. alpskom orogenezom (nabiranjem). Naša je ideja prije svega putovanje, organiziranje logistike, pristup zapadnoj stijeni (West face) Flat Mountain-a, uspon i nadamo se – sretan povratak. Zbog istinski skromnih financija za tako veliku expediciju, glavna taktika iste bila je inspirirana Hitlerovim 'blitzkriegom'. Znaci, u kratkom vremenu, uz dobru logistiku (hrana, oprema) i još bolju motivaciju, potpomognuti detaljno isplaniranom taktikom pristupa i uspona, osvojiti okomitu i zastrašujucu Zapadnu stijenu Flat Mountain-a…
I prije nego smo se i snašli, pod teškim smo teretom ruksaka koračali u podnožje tog ponosnog vapnenačkog giganta. Zmije, komarci, trema, probavne smetnje, visoka stijena, vrućina, glavobolja i sivi oblaci iznad naših glava bile su jedine teme naših ionako kratkih razgovora . I strah. Taj tihi, sveprisutni, prokleti strah… Vrijeme je…Kronja ulazi u jutarnjim suncem zagrijanu Zapadnu stijenu. Sa snažnom voljom savladava tamne prevjese i ravne bijele ploče. No njegovo vodstvo traje predugo. Postaje nesiguran i spor.
Bodrimo ga. "Kro-nja, Kro-nja!". Ali prespor je, a nebo se zatvara nad nama. Znali smo da ovo ne sluti na dobro. Sto mu gromova! Traje i traje, a mi niti na pola stijene! Konačno, kroz vjetar čujemo njegov izmučeni glas! Luka vrši zadnju provjeru i kreće sigurno i graciozno. Ko vjeverica. Njegova preciznost i snaga ostavljaju me bez daha! Gledam i ne vjerujem – pa zar je to stvarno on!?
I tada, misli mi naruše hladne i teške nebeske kapi koje me lupaju po čelu. Nebo se sada potpuno zatvorilo nad Zapadnom stijenom! Smračilo se, i osmijeh je nestao. Prolom svih proloma svih oblaka. Stijena mokra, sjajna i skliska, a mi dio nje. Gledamo se raširenih zjenica . Ne, to se nama ne dogaða! . Voda se slijeva u potocima. Potoci postaju slapovi. Moramo dalje, ali ideje o bilo kakvom napredovanju zvuče previše suicidalno. Čekamo, nadamo se. I jos čekamo. Tijelo se grči, trese. Stižu i prvi znaci hipotermije. Moramo izvući živu glavu. Moramo sići. Haluciniram. Smijem se i plačem, ridam. Oni me bodre i spuštamo se dolje prema šumi, na sigurno. Uh, dobro je, živi smo! Smijeh i zagrljaji. Prijateljski zagrljaj. Zagrljaj prijatelja. Živi smo! Idemo doma, gotovo je. Zapadna stijena ostaje i dalje neosvojena.
Slijedilo je vidanje rana i naporan povratak u surovu realnost svakodnevice. Natrag nekim nama nezemaljskim problemima koje su nam se nametnuli i pod kojima se naša leða iskrivljuju. Nismo spremni za to, spremni smo za teret, ali ne taj. Spremni smo za dalje, za još, za uvijek. A Zapadna stijena ostaje samo slaba fleka koja se uzdiže iza naših leða, sada već daleko na horizontu. I čeka neke nove duše da ih prihvati ili odbaci…
Cesta nas vodi kroz stoljetne šume
Mrtvatz
Zadnje pripreme za uspon
Sunčani uspon
Alpski pejzaž
Uspon
Dolazi nevrijeme
Nebo se zatvara
Bijeg
Spašene glave
Hipotermija
Smijeh
Zaustavljeni u pokretu
Odlazak
Put
Text & photo by Dino